| Nekad se znalo sve |
| Ja krenem ulicom, a deca mi trče u susret |
| I sad trče, al' beže od mene i viču: |
| «Mama, ne otvaraj, ide poštar» |
| K’o da je od tad prošlo dvesta godina… |
| Bilo je kafa, dobar dan, i rakija… |
| Dve crvene od svake penzije, za sreću |
| I — srećan rad, domaćine |
| Sad hodam k’o kreten, sam |
| Ljudi okreću glavu, a poznaju me svi |
| Juče su me napali, i oteli torbu |
| Punu računa za struju |
| Necu da delim deci pozive u rat |
| Ja zvonim, zvonim, niko mi ne otvara… |
| Kod kuće žena sa mnom ne razgovara |
| Ne mogu više da budem poštar |
| Prošlo je dosta godina |
| Ja konačno shvatam šta se desilo |
| Bio sam strašno glup |
| Al' i ja danas uspešno bežim od svog poštara |
| Nova je godina, ja nemam čestitke |
| Telegram saučešca, sitne penzije… |
| Ja sam k’o gavran koji doziva nevolje |
| Strah me, svi imaju pse |
| Neću da delim deci pozive u rat |
| Ja zvonim, zvonim, niko mi ne otvara… |
| Kod kuće žena sa mnom ne razgovara |
| Ne mogu više da budem poštar |